EU - Tu propadamo!

Europska unija — tu propadamo!

......................................................................................................................................................................................................................

Hrvatski eurofanatični unionisti potpisali su sramni ugovor o aneksiji naše zemlje nedemokratskoj korporativnoj europskoj federaciji. Ali, na referendumu koji uskoro slijedi imamo priliku reći im što mislimo o tome. Potpisivanje pristupnog ugovora s Europskom unijom prije očitovanja volje naroda na referendumu postupak je ravan nacionalnoj izdaji. Izdajničko pero Hrvatsku želi pretvoriti u puku administrativnu jedinicu ogromne paukove mreže unijske birokracije i utrpati u federativnu diktaturu korporativnih interesa. Nemojmo im to dopustiti. Informirajmo se o svim zamkama Europske unije, recimo svima što je to Europska unija, i odbijmo na referendumu ovaj pokušaj aneksije.

10. prosinca 2011. — Autor: Redakcija

Izdajničkim nalivperom u rukama tehničke premijerke, nasmijane unionistice Kosor (koje joj je poklonio papa Benedikt) i onim u rukama aktualnog Predsjednika Republike, nasmijanog unionista Josipovića, — potpisana je dana 9. prosinca 2011. aneksija naše zemlje Europskoj uniji. Ovaj datum doista će ući u povijest. Povijest sramnih kvislinških poteza recentne garniture hrvatskih nacionalnih izdajnika.

Tehničkoj Kosorici i eurofanatičnom Josipoviću u pohodima željenoj prijestolnici pridružili su se, među ostalima, i gorljiva nasmijana unionistica Pusić te potencijalni hrvatski pretendent na fotelju u Europskoj komisiji (plaća: 23.000 €) nasmijani Neven Mimica. Unionisti su se konačno dokopali Unije: ima li za njih veće sreće?

Našlo se, uz velike europske ribe, na toj „svečanosti“ (zapravo: komemoraciji hrvatske suverenosti) i nešto političkih patuljaka poput nasmijanog tehničkog vanjskoposlovnog ministra Jandrokovića i nasmijanog eurofanatika Andreja Plenkovića (obojica ozareni i puni nade da će ih u Europskoj uniji zaposliti makar kao liftboje). Ma, čitava se nasmijana unionistička klika (o trošku građana) okupila na tom sjajnom domjenku organiziranom u čast pokopa još jedne europske državice (uskoro unijske provincije). Ali ovaj put radi se o našoj državi, zbog čega nam - da oprostite - nije do smijeha.

Bio je ondje i propali slovenski premijer Borut Pahor. Prije nego što je unionistica Kosor potpisala ugovor, nacereni Pahor je pogledao prema njoj i namignuo joj (!) te joj, po Kosoričinim riječima, rekao: „Ovo je tvoja priča!“ Dirljivo. Da ne plačemo zbog cijelog ovog kičastog eventa, sad bismo vadili rupčiće. Ili umrli od smijeha. Ali, nama nije do smijeha. Nije to naša priča.

Iako je u domaćim korporatističkim, državnim i ulizivačkim medijima popraćen pompozno i trijumfalistički, cijeli je ovaj događaj zapravo čista farsa. Što se, za ime svijeta, ima slaviti? Tek trenutak od hrvatskih potpisa na ugovor o aneksiji, započela je u Uniji rasprava o tome hoće li ta i takva Unija u obliku u kojem ju poznajemo uopće postojati!

Wolfgang Münchau, urednik u Financial Timesu i predsjednik Eurointelligencea, koji je nedavno predvidio skoru propast eurozone korigirao je svoj stav: „Eurozona možda ipak neće propasti, ali Europska unija gotovo sigurno hoće“. Danas, tvrdi Münchau, u Europi više nemamo samo jednu krizu, već dvije; uz krizu eurozone, stvorena je i kriza EU.

Naime, francuska i njemačka odluka o svojevrsnom izdvajanju od ostatka Unije odvodi tu federaciju u propast. Najnovija u nizu „ideja“ za spašavanje Eura je čvršća fiskalna zajednica zemalja EU, koja će vjerojatno biti dogovorena u ožujku iduće godine. Ideja je to koju trenutno podržavaju samo 23 članice, a među onima koji se oštro protive modelu kojeg predlažu Angela Merkel i Nicolas Sarkozy je i Velika Britanija. Fiskalna unija jamčila bi federalizaciju financija Unije i trebala dovesti do stabilnosti, no mi već znamo da su takve priče osuđene na neuspjeh. Stariji će se čitatelji jamačno sjetiti kako se u Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća pokušavao riješiti problem „nerazvijenih“ republika i SAP Kosovo... „To je vreća bez dna“, rekla je o tome u svojim memoarima hrvatska političarka Savka Dabčević-Kučar. I nije pogriješila. A rješenje koje Unija predlaže danas upravo je na tom tragu! Oh, pobogu, mogli su nas pitati, pa bismo im rekli da u punoj brzini ulijeću u slijepu ulicu!

Angela Merkel i Nicolas Sarkozy u svojoj zaslijepljenosti ne odustaju. „Ili će zemlje EU prihvatiti naše prijedloge ili zajedničke Europe više neće biti!“, govorili su Merkel i Sarkozy prije velikog sastanka 9. prosinca 2011. Osim Velike Britanije, sve su zemlje na kraju ipak pristale na uvjete koje je postavila njemačko-francuska osovina, iako će to još morati ratificirati nacionalni parlamenti. Sporazum će donijeti fiskalnu disciplinu koju su tražili, ali ona neće biti ni blizu onako čvrsta koliko su se mogli nadati u slučaju ostvarivanja najoptimističnijeg scenarija (potpune financijske unionizacije i federalizacije).

Promjenu temeljnih ugovora Unije Merkel i Sarkozy nisu uspjeli isprovocirati, ali je sklopljen multilateralni sporazum između nacionalnih vlada 26 država, kojim se zemlje obvezuju na poštovanje određenih pravila, no bez uspostave centralnog autoriteta koji će poštivanje tih pravila garantirati. Unija, globalno gledano, htjela bi federaciju bez federacije. A to ne ide. Mogli su pitati druga Tita za recept, a mogli su i poslušati savjet starijih, mudrijih i konvencijama neopterećenih ljudi koji bi im jamačno rekli: „Ne može se stisnut i prdnut!“

Ovakva situacija u Uniji jamči dugoročnu nestabilnost (za razliku od teze o stabilnosti koju nam pokušavaju podvaliti naši unionistički političari pokušavajući nas privoljeti da glasamo za Uniju). Hoće li izbiti kaos i metež još se ne zna, ali je sasvim sigurno da možemo očekivati još niz besplodnih razgovora, plenuma, samita i „susreta na vrhu“, — sve dok svi ne dignu ruke od propalog unijskog projekta, ili dok ih narod kome će jamačno u određenom trenutku prekipjeti na to ne natjera.

„Ovo je velik događaj za Hrvatsku, može se reći i povijesni. Završena je jedna etapa, čestitam svima koji su sudjelovali“, kazao je unionist Zoran Milanović povodom stavljanja potpisa unionista Ive Josipovića i Jadranke Kosor na Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji i Završni akt, zajedno s još 27 čelnika europskih država.

Stvarno povijesni događaj! Udžbenici povijesti za dvadesetak godina znat će cijeniti istinsku vrijednost sramnog potpisa na taj sporazum i ponašanje svih aktera ovog gnusnog čina. U takvu uljudnu, ali konfuznu, bezidejnu i urušavajuću, već gotovo propalu Uniju želi nas uvući izdajničko pero domaćih vazalskih unionista. I to je taj briljantan uspjeh kojim se hvali unionistica Kosor. I to je to na čemu njenoj vladi „odaje priznanje“ unionist Milanović. Zbilja spektakularno.

Unionisti se „vraćaju kući“

Ima li, nakon zasluženo izgubljenih izbora, veće utjehe za unionisticu Kosor? Ako išta, ostvarit će se, bar nakratko, riječi Wilfrieda Martensa, predsjednika Europske pučke partije, izrečene 16. prosinca 2010. godine: „Hrvatska premijerka Jadranka Kosor ima našu punu potporu“, rekao je tada Martens i dodao: „Ona će biti 28. liderica u Europskoj uniji. Ona će braniti interese Europske pučke stranke u Europskom vijeću.“ Jadranka Kosor doista se „vraća kući“ – vazalka se vraća u naručje svojim unijskim šefovima. Bar nakratko.

Marionetski hrvatski političari danomice ponavljaju kako se ulaskom u Uniju „Hrvatska vraća kući“. Doista, uđe li u EU, vraća li se Hrvatska kući? Ne, unionisti se vraćaju kući! Kao što nam je poznato, sve su veće hrvatske stranke članice širih, unijskih partija i one samo izvršavaju zadaće svojih središnjica.

Tako, SDP izvršava zadaću iz centrale europskih socijalista (PES), HDZ radi što im kažu u europskoj pučkoj partiji (EPP), Vesna Pusić čak je u drugom mandatu predsjednica europske partije ELDR. Pa jasno da se oni vraćaju kući! Problem je u tome što mi nemamo drugi dom.

Iako je zapravo poprilično dvojbeno je li baš unionistica Kosor inzistirala da sa sobom na unionistički bal vampira povede malo, ali odabrano društvo svojih „političkih protivnika“ (Pusić, Mimica), ili je odluku o ovakvu sastavu hrvatske vazalske delegacije donesena od strane njihovih zajedničkih šefova u Bruxellesu, — to je u svakom slučaju samo još jedan pokazatelj da među njima nema više nikakve razlike. Probudite se: „ljevica“ i „desnica“ više ne postoje: svi su protiv nas.

Dva velika bloka koja, zahvaljujući umnogome i izbornoj matematici, suvereno vladaju hrvatskom političkom scenom (a na žalost i pripadajućim narodom), ostvaruju svoj zajednički cilj. Ili se bar nadaju da su na najboljem putu da se se smjeste u udobne unijske fotelje.

Budući da je, kako smo vidjeli, ionako praktički nemoguće da narod na izborima odabere ikoga drugoga osim njih, onda je sasvim jasno da u stvarnosti živimo u jednostranačkoj državi. Imali smo izbore, ali nismo imali izbora.

Jedina prilika da doista biramo i izaberemo (jer na parlamentarnim izborima zapravo i nije bilo moguće izabrati nekog tko bi bio protivnik pripajanja Uniji) jest ona koju ćemo imati na referendumu. To je, u stvarnosti, možda i jedini izbor koji će nam ikada biti dopušten. Nemojmo ga propustiti.

Pritom, ne bi bilo ništa neobično – i valja vjerovati da će se upravo to i dogoditi – da narod koji je na parlamentarnim izborima glasao protiv stranke HDZ koja je ovu zemlju temeljito opelješila, glasujući na referendumu protiv utrpavanja Hrvatske u Europsku uniju očita bukvicu i izbornim pobjednicima. Zašto ne?

Građani danas većinom ionako nisu ni za tzv. „lijeve“ ni za tzv. „desne“, ma građani nisu ni za koga. Građani su sad konačno malo za sebe! Jer, predugo već čekaju bolji život, gledajući pritom svo vrijeme oligarhijsku vrhušku kako u nezasluženom lagodnom životu predugo uživa. To je, među ostalim, činjenica koju je unionistička kvislinška oligarhija na svoju propast smetnula s uma.

Izdajničko pero nas vodi ravno u političku, demokratsku i ekonomsku propast

Ruka koja je vodila izdajničko pero potpisujući ovaj „ugovor“ (zapravo diktat Europske unije) nije nimalo dobronamjerna. Jer, kad „ugovore“ potpisuju dvije tako neravnopravne strane, kao što je gigantska korporativna superfederacija od pola milijarde ljudi s jedne, i mala, ekonomski iscrpljena, siromašna i opljačkana zemlja s druge strane, naprosto nije realno i pomisliti da bi bilo moguće da ova potonja išta predloži onoj prvoj.

Mi s Europskom unijom nismo uopće „pregovarali“, nego slušali njen diktat, sada pretočen u formalni akt.

Pa, kamo nas žele odvesti naši nasmijani unionisti? Kakvu nam je sudbinu namijenilo izdajničko pero koje je potpisalo sramni sporazum o aneksiji?

a. Put u političku propast

Čitav svijet shvaća da je u Uniji nešto trulo. Znaju to, naravno, i pripadnici udružene hrvatske oligarhije. Ali, kad bi građanima Hrvatske iskreno rekli što se zbiva, ostali bi bez svojega povijesnog cilja – unijskih fotelja. Svi sve znaju, osim možda onih naših građana koji su na žalost podlegli frenetičnoj indoktrinacijskoj kampanji. Zapravo je vrlo čudno da su joj podlegli, jer dovoljan je tek letimičan pogled u novine ili na ekran, pa da se vidi da je eurozona (a posljedično i Unija) na rubu kolapsa. Probudite se!

U posljednje vrijeme u Uniji jako su se intenzivirali sastanci i samiti na kojima se žustro (i uglavnom besplodno) raspravlja o mogućim rješenjima. Čak i hrvatsko potpisivanje pristupnog ugovora bilo je ništa drugo nego tek uvertira u još jednu takvu raspravu.

Jasno je da su u Uniji neki jednakiji od drugih. Angela Merkel toliko je čvrsto uzela uzde u svoje ruke da se čini kao da je izvršila puč: tko još sluša Hermana Van Rompuya? Osim toga, svi stalno iznose prijedloge „rješenja“, ali konkretno rješenje i jasnu viziju – nema zapravo nitko. Manje zemlje tek su politički statisti u filmu velikih unijskih igrača.

Unija je totalna politička katastrofa. No, izdajničko pero želi nas odvesti baš ondje.

b. Put u ekonomsku propast

Ekonomski neuspjesi Unije možda su i najvidljiviji – oni su upravo kolosalni. Neoliberalizam kao osnova unijske ekonomije i dalje se uporno održava – na radost multinacionalnih korporacija i bankara, a na užas građana Europe. Pokušaj da se problem neoliberalizma riješi s još neoliberalizma apsurd je ravan onom da požar gasite benzinom. Bankrotirani europrotektorat nekad poznat kao „Grčka“ je bjelodani primjer: stegli su im remen do zadnje rupe, a oporavak gospodarstva ni ne nazire se.

Financijska tržišta koja su krizu i uzrokovala Unija je nagradila tako da im je udovoljila baš u svemu, ni ne pomislivši da ih kazni – npr. odgovarajućim poreznim mjerama. Ali kad treba nahuškati neku lokalnu vladu u zemlji-članici da provede „bolne rezove“ preko grbače naroda, onda Unija o tome kriči na megafon.

Loša industrijska politika Unije i nemar prema niskoj produktivnosti vode ravno u pad društvenog proizvoda, deficit, nezaposlenost i bijedu. Ali Unija sve to promatra mirno, tako da postaje suučesnik u stradanju vlastitog naroda. I od takve Unije neki se u Hrvatskoj nadaju bilo kakvoj pomoći?

Unija je ekonomski Titanik koji putuje ravno na dno. Zašto nas izdajničko pero želi vidjeti na njegovoj palubi, dok se čamci za spašavanje već spuštaju?

c. Put u demokratsku propast

Čak i kad bi Unija bila ekonomski raj, kad bi nam ondje pečeni pilići ulijetali u usta, — čak joj se ni tad ne bismo trebali pridružiti. Nikada se nije dobro pridruživati nedemokratskim zemljama koje vonjaju na totalitarizam, ma kako da ponuda primamljivo izgledala (a, ruku na srce, ova i nije bogznašto).

Strahovit demokratski deficit jedna je od glavnih odlika Europske unije. Parlament koji ne donosi zakone, politička anomalija (Vijeće ministara) koja igra jednu od ključnih uloga, sumnjivi temeljni akti (ugovori), sva vlast koncentrirana u rukama neizabranog diktatorskog komiteta Europske komisije, glomaznost i kompliciranost procedura i drugi nedostaci unijske birokracije odavno su poznat problem.

Unija na tom planu ne samo da ne želi ništa učiniti, nego stvari konstantno i namjerno usložnjava, zamagljuje i čini sve što je u njenoj moći da uguši zadnje tračke demokracije, ostaci koje se mogu primijetiti još samo među prosvjednicima po europskim ulicama, a na koje se visokoparni eurokrati uopće ni ne obaziru. Strašno.

Građane Europe, dok Angela, Barroso, Sarkozy i drugi trabunjaju o spašavanju banaka, eura i stezanju remena – nitko ništa ne pita. Nema u Uniji nikakvih javnih rasprava, primjedbe se ne prihvaćaju. Europska je oligarhija nalik na sektu koja ni u kom slučaju ne dopušta sumnju u svoj vlastiti autoritet. Dobro plaćeni europski „lideri“ govore samo o tome kako se treba riješiti dugova i „izbalansirati proračune“. To što će na tom putu milijune Europljana odvesti u neimaštinu i beznađe njih se previše ne tiče. Oni odrađuju svoje „dionice“.

Unija spašava tržište, a ne društvo. Nju zanima novac, a ne ljudi. Ljudi moraju štedjeti i stezati remen, i nikome u Uniji nije važno što građani polako gube nadu da će se uspjeti spasiti. Ali, ne zaboravimo: ondje gdje umire nada, umire i demokracija.

A demokracija u Uniji umire na tako očevidan način da to mora zaboljeti svakoga tko svijet današnjice nije zamišljao tako okrutnim. Demokracija u Uniji pada šaptom, djelomice i zbog apatije koja vlada: nitko se čak previše ni ne buni. U Italiji Unija instalira (bez izbora!) „tehnokratskog“ premijera – pripadnika „diskretnog“ bogatog društva ravnatelja svjetske sadašnjosti: Mario Monti stiže ravno iz Družbe Bilderberg.

Bivši Grčki premijer Papandreou htio je raspisati referendum, kako bi narod rekao što misli o mjerama kojima ih je obdarila Europska unija. Čim je to pokušao, odmah su ga sasjekli briselski moćnici i poslali da kleči na kukuruzu. Referendum nije raspisan, a Unija Grčkoj (dakako bez izbora!) nameće stečajnog upravitelja Papademosa.

Europska unija ruši i postavlja premijere, zatire umiruću demokraciju, nameće vlastita rješenja koja „nemaju alternative“ i tako pretvara Europu u Staljinovu prćiju.

Potpisujući aneksiju naše zemlje Uniji izdajničko pero nije se sjetilo lijepih ispraznica o europskoj demokraciji kojih su unionistima oduvijek bila puna usta. Možda je to zato što demokracija u Europskoj uniji ne stanuje. Ali joj zato rastu Staljinovi brkovi.

Imajući u vidu činjenicu da je sad već svakom tko ima televizor jasno da Europska unija proždire čitave države i donosi bijedu (a ne blagostanje), a i vidjevši da njihova unijska ideja pokazuje sve više slabosti, fotelja gladni neumorni su domaći unionisti malo promijenili retoriku.

Obratimo stoga u nastavku pozornost na dvije vrlo važne teme za koje se može pretpostaviti da će se, među ostalim, naročito isticati kao važne prednosti našeg potencijalnog ulaska u Uniju. Prva je tvrdnja da će nam Unija svesrdno pomoći u našoj općeproklamiranoj borbi protiv korupcije (a posljedično i u pogledu upravljanju državom za što sami nismo sposobni). Razmotrimo pobliže tu tvrdnju.

Iskorjenjivanje korupcije? Ne može se boriti protiv korupcije onaj koji postoji da bi je poticao!

One koji misle da bi nam Europska unija mogla pomoći u iskorjenjivanju korupcije u okviru opće pomoći oko kvalitetnijeg upravljanja državom – moramo, na žalost, gorko razočarati. Neće Unija iskorijeniti korupciju u Hrvatskoj, jer je njome i sama premrežena. Europska je unija korumpirana do srži, računi joj nisu potvrđeni 17 godina zaredom zbog milijardi izgubljenih u prijevarama i rasipnosti.

Zapravo je suština Unije u podređivanju narodnih interesa korporativnim interesima, posebice preko društava kao što su Družba Bilderberg, Trilateralna komisija i dr., pa se može reći da je čitava unijska birokracija jedan ogromni koruptivni organizam.

Čak je vrlo čest slučaj prelazaka pojedinaca iz unijskih u korporativne fotelje i obratno. Tehnokratska vlada Italije s Marijem Montijem (inače istaknutim članom Družbe Bilderberg i predsjednikom europskog dijela Trilateralne komisije) zorno svjedoči o takvoj jednoj tranziciji.

U Europskoj se komisiji, tijekom vladavine njezina prvog predsjednika Hallsteina, a i nakon njega, namnožilo mnogo osebujnih “komesara”– raznolikih smutljivaca, fašistoidnih likova i krupnih kapitalista (ili tajkuna u nastajanju). Tijek karijere komesara koji ravno iz fotelje u europskoj birokraciji preko noći skaču u upravne odbore golemih globalističkih koncerna jasno svjedoči o korporatističkom modelu koji se čvrsto ukorijenio u Uniji. Navedimo tek neke:

Étienne Davignon, europski komesar za industriju, carinsku uniju i energetiku od 1977. do 1985. Kao i predsjednik Komisije Thorn s kojim je radio, član je Trilateralne komisije. Od 1989. do 2001. predsjednik je kompanije Société Générale de Belgique. Godine 2005. postaje predsjednikom upravnog odbora Družbe Bilderberg, što je i danas. Član je odbora direktora farmaceutske tvrtke Gilead.

Guido Collona di Paliano, europski komesar od 1964. do 1970. najprije za interno tržište i usluge tijekom druge Hallsteinove komisije, a kasnije komesar za poduzetništvo i industriju. Član Trilateralne komisije. Ranije, tijekom 1930-ih bio je vice-konzul Musolinijeve Italije, a Franca Iacovetta, Roberto Perin i Angelo Principe u knjizi “Unutarnji neprijatelji” opisuju ga kao “marljivog fašista”.

François-Xavier Ortoli, predsjednik Europske komisije 1973-77, a od 1977-84. komesar za ekonomiju i financije krasan je primjer jasne sprege europske politike i krupnog kapitala. Odmah nakon njegova zadnjeg mandata komesara postaje šef francuske petrokemijske industrije Total, a tijekom 1983. nazoči prvom sastanku “Europskog okruglog stola industrijalaca”, utjecajne interesne grupe u EU koja obuhvaća predstavnike petrokemijske (Shell) i farmaceutsko-kemijske (Ciba-Geigy, danas Novartis) industrije i kompanije drugih industrijskih sektora.

I mnogi drugi komesari povezani su s Družbom Bilderberg i/ili s Trilateralom i korporacijama.

Ili s lopovlukom.

Peter Sutherland, odmah po isteku mandata ušao je u odbor direktora BP-a, a kasnije, dok je još bio u njemu – postaje Barrosov savjetnik za energetiku! U odboru je Družbe Bilderberg i Trilaterale. Po odlasku s dužnosti, komesar van Miert odmah ulazi u odbor direktora belgijskog farmaceutskog giganta Solvaya, a bio je i u odboru američkog Eli Lilly-ja. Godine 2005. Barroso ga uključuje u projekt EU satelita Galileo.

Édith Cresson, komesarka u zlosretnoj Santerovoj komisiji optužena je za serijsku prijevaru, krivotvorenje ugovora i potpisa itd. Draga Madamme Édith svog “bliskog prijatelja” Renéa Berthelota, inače vremešnog zubara, uposlila je kao dobro plaćenog savjetnika Europske unije za HIV/Aids.

Vidimo da se Unija nije samo malo „poskliznula“ na testu demokracije i korupcije u najnovije doba – ona je oduvijek mućak. Zato pitamo naše vrle oligarhijske eurofanatike: bi li nam ovakvi ljudi pomagali u borbi protiv korupcije? Ne može se boriti protiv korupcije onaj koji postoji da bi je poticao.

Jesu li „široke mogućnosti školovanja u zemljama Unije“ zapravo zamka?

Budući da se više ne da sakriti kako se čitava ta skalamerija od eurozone (a posljedično i sama Europska unija) opasno ljulja i kako je moguće da ode dovraga i prije no što u nju uđemo, domaća je oligarhija odlučila malo manje pričati o fantastičnim ekonomskim prednostima Unije i (nerealnim) obećanjima o golemim novčanim iznosima koje ćemo „povući iz Unije“ te prigodno zaigrala na još jednu „neutralnu“ kartu „brojnih mogućnosti školovanja mladih na sveučilištima diljem europskih zemalja“.

Ali to je opaka zamka (kao i uglavnom sve što se tiče Europske unije).

Hrvatski akademik, fizičar Vladimir Paar, tvrdi da je novi obrazovni program Nacionalni okvirni kurikulum (NOK), koji je ovih dana stigao u osnovne i srednje škole, poguban jer će smanjenjem temeljnih znanja poput matematike, fizike, kemije i biologije, ugroziti mogućnosti Hrvatske da svoje bogate resurse iskoristi za gospodarski razvoj i pretvoriti je u koloniju s neobrazovanom radnom snagom i slabim životnim standardom. Evo što kaže akademik Paar:

„U osam godina u inozemstvu surađivao sam s mnogim znanstvenicima koji su imali poznanike od kojih su neki otišli u politiku pa sam mogao steći dojam o čemu se tu zapravo radi. U Europi postoje različiti lobiji. Mi negativno govorimo o lobijima, međutim oni su način funkcioniranja u demokratskom društvu. Ja sam već tada definitivno upoznao dva suprotna pola.Jedan je bio onaj prema kojem se čitava regija smatrala zemljom jeftine neobrazovane radne snage i velikih prirodnih bogatstava. To je povezano, jer ako je radna snaga slabo obrazovana, neće moći upravljati svojim bogatstvima. To su mi čak govorili neki predstavnici iz EU-a. Preporučili su da se na sveučilištu ograničimo na prve tri godine bolonje i kroz to prepoznamo najtalentiranije, a potom ih isporučimo njima. Oni bi kod njih završili diplomski i doktorirali. Potom bi kod njih radili do 50. godine života, a nakon toga nam se vratili. Ja sam rekao da znam za takve tendencije, ali da sam protiv njih. Odgovorili su da ću i ja imati financijske koristi od toga. To je lobi za zaostalu Hrvatsku.“

Eto, kamo nas pod krinkom „slobode kretanja i školovanja“ želi odvesti izdajničko pero hrvatskih unionista – u intelektualnu bijedu i zaostalost. I to na kako lukav način! Jer, nepobitna je činjenica da bi mladi, pojedinačno, u Uniji stekli odlično obrazovanje. Ali, kako smo vidjeli, to bi za zemlju u cjelini bilo u konačnici krajnje pogubno.

Aneksija je pomno pripremljen projekt. Kako se kalila izdaja?

Potpisavši ugovor o aneksiji Hrvatske Europskoj uniji, izdajničko pero hrvatskih unionista formaliziralo je postupak dovođenja naše zemlje u položaj podređenosti odnosno ovisnosti o toj federaciji. No to je (zasad) tek zadnji čin ove otužne drame, u kojoj se jedan od bitnih zapleta dogodio 16. lipnja 2010. kada je Hrvatski sabor po četvrti puta izmijenio Ustav Republike Hrvatske. Za izmjene Ustava glasovalo je 133 zastupnika, četiri su bila protiv, a jedan suzdržan.

Radi članstva u Europskoj uniji ublaženi su uvjeti za donošenje referendumske odluke o pristupu Hrvatske Europskoj uniji, za što će, umjesto dotadašnje natpolovične većine svih upisanih birača biti dovoljna većina birača koji pristupe referendumu.

Već im je tada bilo savršeno jasno da, u slučaju da se zadržalo raniju odredbu, Hrvatska nikako ne bi ušla u Europsku uniju. Ovako, njihove nade rastu... Pokopajmo im te nade: glasajmo protiv pristupanja Europskoj uniji i izmaknimo im crveni tepih ispod nogu. Već se ionako ondje predugo šepire.

Odluka Hrvatskog sabora o izmjeni Deklaracije o temeljnim načelima pregovora za punopravno članstvo Hrvatske u Europskoj uniji iz 2005. jedna je od najnakaradnijih odluka u povijesti predstavničkog tijela svih građana Hrvatske. I prošla je prilično nezapaženo: zastupnici su je donijeli, mediji ovlaš spomenuli, Vlada „opravdala”, a građane kao da je baš briga za to. Nije li zapanjujuća posvemašnja nezainteresiranost građana u pogledu činjenice da se ovakvo što uopće dogodilo?

U nas je valjda postalo već posve uobičajeno da političari trabunjaju kojekakve bedastoće i donose sumanute odluke, pa je tako i ova prošla prilično nezapaženo. U studenom 2010. Sabor daje potporu izmjenama Deklaracije iz 2005. o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji čija je točka 8. govorila o nužnosti referenduma prije pristupanja Uniji.

Ta je točka promijenjena (protiv je bio samo jedan zastupnik, D. Lesar), pa je Sabor donio odluku da se referendum održi u roku od 30 dana nakon što se potpiše ugovor o pristupanju. Dakle, o pristupanju se odlučuje nakon što se ono već dogodilo. Osim što je ova odluka izvan zdrave pameti, njome se jasno daje do znanja građanima da, ako su kojim slučajem do tada gajili nadu da će imati makar minimalni utjecaj na odluke političkih stranaka, ovim je potezom Sabora ta nada trajno ugašena. To je namjerno širenje defetizma u mislećih ljudi, podmetanjem lažne sugestije da je „ionako sve odlučeno“.

Vladino idiotsko objašnjenje ovakvog poteza je bilo da će “građani na referendumu biti upućeniji i informiraniji po završetku pregovora i potpisivanju ugovora o pristupanju kada će biti poznati i rezultati pregovora te svi uvjeti članstva u EU”. No, umjesto kvalitetnog informiranja i javne rasprave, građanima su pod krinkom obavještavanja o ljepotama Unije ponudili najobičniju indoktrinacijsku kampanju u kojoj prednjače sublesavi tv-spotovi. Čitavu tu indoktrinacijsku kampanju u koju će ulupati milijune, plaćaju, dakako, sami građani.

No, kao da to nije bilo dovoljno, kad su vidjeli da će promijenjeni rok iz Deklaracije (30 dana od potpisivanja sporazuma) biti prekratak da bi nam servirali dovoljnu količinu odabranih bajki o Europskoj uniji, odlučili su se – obavijestio nas je o tome unionist Mimica – ipak vratiti Ustavu, koji, u članku 142. stavku 5. izrijekom propisuje: „Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora.“

Takva je odredba, inače, oduvijek u Ustavu (od 1990. godine), a time što su joj se „vratili“ priznali su da je Deklaracija iz 2005. u pogledu roka za referendum bila malčice protuustavna! Ali, nikom ništa. Ustav u ovoj zemlji ionako služi trenutno vladajućoj garnituri (ma koja to garnitura trenutno bila) za upravljanje vlastitim „povijesnim ciljevima“, pri čemu su građani oduvijek tretirani samo kao statisti. Ili to oni samo tako misle.

Ima još naštimavanja procedure. Slijedi bahata konstatacija da će “Sabor nakon referenduma, ovisno o njegovim rezultatima, pristupiti ratifikaciji Ugovora o pristupanju”. Dobro promotrite tu izjavu: što će Sabor uraditi? Budući da se govori samo o ratifikaciji, a ne i o postupanju u slučaju da referendum propadne, očito je da kvislinška politička vrhuška ni ne uzima u obzir mogućnost da se o referendumskom pitanju građani izjasne negativno. To, međutim, nije zato što su uvjereni da će građani poduprijeti njihov kvislinški projekt. Nego upravo zato što se boje da oni to neće učiniti.

„Ima samo jedan put i taj put nema alternative. Tko ne misli kao mi, njemu nema zore!“, lažno nam sugerira eurofanatična klika. Pokušali su ostvariti svoj povijesni cilj, ali što su laži veće teže ih je prikriti! Na to nisu računali. Kao ni na zdrav razum ljudi koji vide što rade.

A sve je moglo biti jednostavno. Mogli su raspisati referendum i prije no što su uopće počeli ostvarivati svoj „povijesni cilj“ aneksije Republike Hrvatske Europskoj uniji. Mogli su, ali nisu to učinili, jer su oduvijek znali da to nije nikakav povijesni cilj građanki i građana Hrvatske, nego njihov vlastiti. I to je doista bijedan cilj: par mrvica s unijskog stola, malo pompe i šampanjca, meka fotelja i nešto šarenih eura u džepu. Jeftino.

Deset masnih laži o Europskoj uniji

Unionisti su prisiljeni pitati narod na referendumu želi li se priključiti Europskoj uniji. Iskoristimo to! Nije udružena izdajnička eurofanatična oligarhija baš presretna što će se dogoditi referendum o pristupanju Europskoj uniji. Ali ga, eto, moraju raspisati. Procedura za koju žive ponekad im ne mora ići u prilog!

Prije nego što im građani Hrvatske odgovore na referendumu što misle o aneksiji „zemlje koju najbolje poznaju“ (termin koji eurokrati rabe kad govore o zemlji-članici iz koje potječu), iskoristite priliku i recite svojim roditeljima i djeci, recite svojim prijateljima, poznanicima, recite svima:

Laž je da je Europska unija demokratska zajednica zemalja. Ona nije parlamentarna demokracija, ondje vlada izraziti demokratski deficit. Europski parlament ne donosi zakone. Sve akte predlaže isključivo neizabrano izvršno tijelo: Europska komisija! Europljani biraju samo zastupnike u Europarlamentu, ali oni ne smiju predlagati zakone, samo o njima raspravljaju i daju svoje mišljenje! Sva je vlast u rukama neizabranih moćnika, europskih komesara. Gdje je tu vladavina prava i pravna država koju tako lako prevaljuju preko usana? Ne zaboravimo: uvijek kada izvršnu vlast prestane kontrolirati volja naroda – demokracija se pretvara u diktaturu! Europska unija istinski je karneval demokracije.

Laž je da bismo iz EU „povukli“ ogromna novčana sredstva. Nismo ni dosad u tome bili naročito uspješni, dapače dokazali smo da smo na tom polju totalne trube. EU, s druge strane, nije dobrotvorna ustanova, a uz to ondje vlada spektakularna rastrošnost! Najniža početna plaća stalno zaposlenog asistenta iznosi 2654 eura, najviša predviđena službenička plaća je 18.370 eura. Europarlamentarci zarađuju do 14.727 eura mjesečno, komesari Europske komisije i 23.000 eura, a predsjednik Europskog vijeća (preračunato) čak 234.480,30 kuna! Eurokrati su 5,25 milijuna eura spiskali na službene aute, a 300.000 zapili na koktel-zabavama! Mislite li da će nam takva superdržava financijski pomoći? Sigurno je, međutim, da će Hrvatska morati plaćati „članarinu“ od 600 milijuna eura godišnje! Prema projekcijama EU-a, Hrvatska bi trebala povući iz EU-a 170 milijuna eura za 2012. i samo 32 milijuna za 2013. u sklopu pomoći za novčani tok svježoj članici ošamućenoj skupoćom članstva. Tko tu dobija? Tko tu „povlači“ sredstva?

Laž je da je Unija pravedna prema svim svojim članicama. Nisu svi jednaki - u Uniji ima i jednakijih! Kao primjer uzmimo famoznu „UK-korekciju“: nju plaćaju zbog dogovorenog smanjenog doprinosa Ujedinjenog Kraljevstva sve zemlje-članice. Slovenija će, tako, u proračun EU 2011. godine uplatiti 14,3 milijuna eura za Ujedinjeno Kraljevstvo. Znamo li koliko će milijuna eura plaćati Hrvatska uđe li kojom nesrećom u Uniju? A tu su i „duboki ekonomski misteriji“ poljoprivredne politike EU. Pune poticaje u poljoprivredi poljoprivrednici će ostvariti tek za 7-10 godina. Je li ih itko o tome obavijestio? Je li im itko rekao da bogatije i starije članice dobivaju veće poticaje? Ako je godišnji poticaj po hektaru u Letoniji 83 €, a u Belgiji 447 €, kako bi uopće letonski seljak mogao biti konkuretan belgijskom? I što mislite, hoće li hrvatski poljodjelac dobivati poticaje slične belgijskima ili možda ipak prije one sličnije letonskima?

Laž je da je EU uređena asocijacija koja se uspješno bori protiv korupcije. Ona je pretjerano birokratiziran (i zbog toga veoma skup) mehanizam. Europska je unija korumpirana do srži, računi joj nisu potvrđeni 17 godina zaredom zbog milijardi izgubljenih u prijevarama i rasipnosti. Prema službenim podacima, samo u Europskoj komisiji radi oko 38.000 ljudi. U Europskom parlamentu koji broji preko 700 zastupnika (a svaki zastupnik ima i svoje osoblje) radi još i oko 6000 ljudi u njegovu Generalnom sekretarijatu. U Generalnom sekretarijatu Vijeća EU radi preko 3500 djelatnika. A to je samo dio cijele te birokratske vojske koja građane Europe stoji čak 1.147.885.101.616 eura godišnje! Ne varajte se: to ne plaćaju dobre vile, nego građani Europske unije. Želimo li im se pridružiti?

Laž je da bismo ravnopravno sudjelovali u krojenju političke sudbine Europe s drugim zemljama-članicama. Koliko bi bilo hrvatskih zastupnika u Europarlamentu? Imali bismo dvanaest zastupnika, ili 1,6% od Europskog parlamenta koji broji 736 zastupnika, slijedom čega bismo bili u Uniji utjecajni manje od obične statističke pogreške! Pod pretpostavkom da se u EU-parlamentu uopće o nečem odlučuje (a ne odlučuje se). Uz to, otegotna je okolnost što bi hrvatski zastupnici u parlamentu zastupali nadnacionalne europske partije kojima pripadaju (tako je propisano). Zastupnici SDP-a zastupali bi interese Partije europskih socijalista (PES) jer je SDP pridružena članica te stranke. Zastupnici HDZ-a zastupali bi interese Europske pučke partije (EPP), jer je HDZ pridružena članica te stranke. HNS je, kao i HSLS i IDS, članica Europske liberalno-demokratske i reformske stranke (ELDR), pa bi - logično - HNS zastupao interese te stranke. Stoga opravdano pitamo: Tko bi zastupao nas?

Laž je da bi bilo dobro za našu zemlju kad bi nam Unija omogućila slobodno kretanje i školovanje mladih. Unija bi ih obrazovala zbog svog probitka, iskoristila sve što vrijedi od takvih „intelektualnih resursa“, vratila nam ih pred penziju, a nas pretvorila u zemlju neobrazovane radne snage nesposobne upravljati vlastitom državom. To je plan! Put u Europsku uniju zapravo je put u zaostalu Hrvatsku.

Laž je da svi žele u EU i da nitko iz nje ne bi van. Čak 79,8% Norvežana je po istraživanju od 6. prosinca 2011. protiv pripajanja EU, pa nakon dva pokušaja ('72. i '94) više ne planiraju referendum. Više od pola Islanđana povuklo bi aplikaciju za pridruživanje Uniji, dok bi ih preko 57% glasalo protiv. Polovica Britanaca bi rado da njihova zemlja istupi iz Unije, tek 32% vjeruje kako je članstvo u Uniji pozitivno za Ujedinjeno Kraljevstvo. Prije zaoštravanja krize i dolaska neizabranog gubernatora Montija, 63% Talijana željelo je da njihova zemlja odmah napusti Uniju.

Laž je da su Europa i Europska unija isto. Nisu. Europa je prekrasan kontinent, a Europska unija je nedemokratska federacija koja služi interesima krupnog kapitala. Nema ništa lošeg u europskoj suradnji, ali je mnogo toga lošeg u Europskoj uniji. S cijelim se svijetom može lijepo surađivati na ekonomskom, kulturnom i svakom drugom planu, bez da se ulazi u sumnjive (ali skupe) političke asocijacije. U tom smislu, laž je i da Unija nema alternative, a tvrdnja da ako ne uđemo u EU moramo ući u nekakvu balkansku uniju – potpuna je glupost. Dodatno, takvo je što izričito zabranjeno hrvatskim Ustavom, pa je tako ta papirnata babaroga razobličena.

Laž je da Europska unija brine o građanima svojih zemalja-članica. Ona brine o svojim interesima koji su premreženi interesima krupnog kapitala koji ih je i postavio na njihove funkcije (korporatizam). Europska je unija neoliberalna federacija korporativno-bankarskih interesa. Poslušajte unijske dužnosnike: uvijek govore o saniranju dugova, izvlačenju država iz kriza, spašavanju banaka i investicija – ali nikad ne govore o ljudima! Osim kad im spremaju mjere drastične štednje, bolne rezove, stezanje remena, smanjenja plaća i uvođenje novih poreza!

Laž je da je Europska unija jamac stabilnosti i razvoja demokracije u Europi. Ona je meka diktatura u kojoj vlast ne proizlazi iz naroda. Ni više, ni manje. No, u posljednje vrijeme zapaža se i sve jasnije skretanje u totalitarizam: Unija posve otvoreno za premijere Grčke i Italije bez slobodnih izbora postavlja svoje ljude iz Družbe Bilderberg i Trilaterale. Po principu „problem-reakcija-rješenje“ unijsku krizu (koja predstavlja „problem“) namjerno se produbljuje kako bi se izazvao zahtjev naroda da se nešto učini (što je očekivana „reakcija“) te potom ponudio izlaz: sveopće ujedinjenje, jedinstvena svjetska vlada, vojska i banka, potpuni nadzor, Novi svjetski poredak (kao „rješenje“ koje je zamišljeno od početka). Ne, to nije teorija zavjere, nego njena praksa. I upravo se zbiva pred našim očima. Tko ima oči neka vidi.

Ima još laži kojima nas udružena hrvatska oligarhija nemilice zasipa u okviru recentne bespoštedne jednostrane prounijske indoktrinacije i propagande koja ima samo jedan cilj – ostvarenje njihovog (a ne narodnog) „povijesnog cilja“: produbljivanja vlastitih džepova utrpavanjem zemlje u proturadničku i nedemokratsku Europsku uniju. Ima još mnogo toga trulog u Uniji, od čega bi se svakom razumnom digla kosa na glavi, no i ovaj mali izbor je sasvim dosta, zar ne?

Uostalom, dovoljno je zapravo samo pogledati tv-dnevnik pa vidjeti teku li u Uniji med i mlijeko. Ipak, važno je obavijestiti se radi raskrinkavanja Unije, jer postoje trenuci u kojima stati na stranu istine nije samo ispravno, nego i sudbonosno. Za nas, našu djecu, naše bližnje, našu domovinu i našu budućnost. Trenutak u kojem živimo nesumnjivo je jedan od tih.

Informirajte se i – nemojte šutjeti!

Pripadnici unionističke oligarhije često znaju reći kako su tzv. „euroskeptici“ neinformirani. U takvim paušalnim izjavama izrečenim „svisoka“ i prečesto prednjači gorljiva unionistica Pusić. No znaju oni da nisu u pravu, jer to, naravno, naprosto nije uvijek istina. Možda su baš ti „euroskeptici“ i skeptični upravo zato što su i predobro informirani! U stvari, mi bismo trebali informirati njih! Radovalo bi nas kad bi bar netko od njih, suočen s neoborivim činjenicama, došao k sebi.

Uostalom, izraz „euroskeptik“ je pogrešan termin: nisu „euroskeptici“ skeptični u odnosu na Europu (kontinent), kako bi se dalo zaključiti iz samog tog naziva, nego su – uglavnom zato što znaju kakva je – protivnici nedemokratske Europske unije (politička asocijacija), a to je nešto sasvim drugo. Kako bilo, demantirajmo tvrdnju da su protivnici Europske unije neinformirani na najbolji mogući način – informirajmo se! A ako smo informirani, informirajmo se još više! Znanje doista jest moć, i to nije floskula.

Kako biste mogli donijeti „informiranu odluku“ na predstojećem referendumu, na stranicama portala „Europska unija i velika nevolja koja dolazi“ ne propustite pročitati (i svima preporučiti) odgovore na važna pitanja o nedemokratskoj europskoj federaciji:

Znati pravu istinu, a šutjeti, danas je vrlo pogrešna opcija. Šutjeti – a znati – ovaj put predstavlja nepojmljiv konformizam.

Ne zaboravite: ne možemo lijepo prekrižiti ruke i čekati da netko sa strane obavijesti ljude o opasnostima koje vrebaju u vezi eventualnog ulaska u Europsku uniju. Ne možemo ne učiniti ništa, a onda se nadati kako će to netko učiniti umjesto nas. Neće. Pogrešno je razmišljanje da to „nije naš posao“. Jest, to je posao svih nas. Svi moramo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo upoznali sve naše bližnje, naše prijatelje i poznanike, kako bismo upoznali što je moguće više građanki i građana Republike Hrvatske s pravim licem Europske unije.

Danas još! Sutra može biti kasno.

Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011.